Dragi prijatelji, pred nama je realizacija nesvakidašnjeg, vrijednog i svečanog zadatka, oslikati Pisanicu s temom Domovinskog rata i uskršnjih žrtava i takvu oslikanu postaviti u Bibinjama u povodu 35. godišnjice stradanja naših prvih redarstvenika, Josipa Jovića i Franka Lisice te s Pisanicom u Bibinjama i uz sv. misu slaviti blagdan Uskrsa.
Ova pisanica zasigurno će predstavljati počast hrabroj žrtvi koju je u tom trenutku podnijela mladost naše Domovine, ali i svima onima koji su život položili za našu slobodu.
O važnosti ovog zadatka svakako govori i činjenica da ova Pisanica nije zamišljena kao prolazno djelo, već kao dugotrajni podsjetnik na temelje na kojima je nastala naša Domovina, a koji će svakodnevno podsjećati sve stanovnike i prolaznike Bibinja da nikad nije previše pijeteta i zahvalnosti koje možemo svi skupa izraziti našim braniteljima.
Poželjeli smo prenijeti kistom, umijećem i umjetničkim talentom priču o našim hrabrim braniteljima, koji su u zalogu svoje mladosti, među prvima stradali od neprijatelja, prenijeti veličinu i važnost njihove žrtve i još veći zalog koji su nam time dali, a taj je: da ih čuvamo od zaborava.
A njihova priča ide ovako. Josip Jović ostat će u povijesti zapisan kao prva žrtva Domovinskog rata. Mladi redarstvenik iz Aržana stradao je od metka iz zasjede na Plitvicama, na Krvavi Uskrs 1991. godine. Simboličan epitet uz najveći kršćanski blagdan: ocrtava strahotu ove pogibije, šok i tugu, ali ujedno daje nadu da njegova smrt nije konačna. I da naprasni prekid njegove mladosti nije uzaludan. Ono što nam može dati barem malo utjehe, svakako je osjećaj kao da nikad nije ni otišao od nas. Jer Josip Jović od tada živi kao simbol svakog Uskrsa u srcima njegovih suboraca, koji su ipak dočekali samostalnu Hrvatsku. Jer kada u zanosu slobode krenete u obranu svoje Domovine pa prvo što doživite bude smrt mladog, plemenitog i hrabrog suborca, obično biste rekli da se tako ruši zanos i elan. No, Josip je bio i ostao motivacija svima da nikad ne prestajemo sa borbom za poštenje, ljubav i u konačnici za svoju zemlju.
I to je njegova najveća ostavština.
Danas s ponosom znamo da je isti osjećaj kolao venama redarstvenika Franka Lisice iz Bibinja o čemu je u svom Dnevniku zapisao: „- Pao je Josip na hladan i zaleđen bijeli snijeg, a krvave rane ostaše kao znak i put svima nama koji smo tu i koji ćemo već sutra kao i on stati pred te odmetnike i braniti krst časni i slobodu zlatnu“,„- Ubiše jednog našeg brata, na Uskrs, na dan koji će svima nama ostati duboko urezan u sjećanje, na smrt mladića čija vjera u dom i krst zlatni nije znala granice.“
Sudbina je htjela da je taj dnevnički zapis bude posljednji koji je napisao, a Krvavi Uskrs zadnji koji je slavio. Franko je poginuo na isti način, od četničkog metka iz zasjede na brdu Štrkovača kod Polače 2. svibnja 1991. Isti dan kada je u Slavoniji u Borovu Selu poginulo 12 redarstvenika.
Frankova, jednako nepravedna pogibija još nas je jednom podsjetila koliko toga rat odnosi. Koliko godina su ti dečki mogli proživjeti. Koliko su sretnih trenutaka mogli doživjeti. Koliko su svijeta mogli vidjeti. Koliko su mogli još voljeti. Ali, na kraju, sve im je to oduzeto.
Josip i Franko, što je najtužnije od svega, nikad nisu doživjeli ono za što su se borili. I njihovim obiteljima, kolegama, borcima, suborcima, možda to i jest najteže od svega. I da podsjetimo na najljepše riječi iz Evanđelja koje je rekao Isus Krist, a kojima su se, vjerujemo vodili hrabri momci poput Josipa i Franka: ˝Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje˝ Ivan 15,14-15.
I zato im ovi zadatkom, izradom Pisanice želimo vratiti tu ljubav i to na način da osiguramo trajno sjećanje na njih, a Pisanica predstavlja upravo način na koji to možemo ostvariti. Nadamo se da smo uspjeli, povezati simbole Uskrsa s poginulim redarstvenicima, njihovim portretima, njihovom žrtvom za Domovinu i vjeru u Boga. I to zajedno, obitelji naših poginulih redarstvenika, obitelj policajaca i branitelja, sve katolike koje spaja Uskrs i našu prekrasnu Dalmaciju, Podravinu i Slavoniju našu Domovinu.
Pisanica, taj simbol vjere, uskrsnuća i vječnog života, ali i umjetničko djelo oslikano rukama kroz talente koje Bog nesebično dijeli. Prekrasan rad naših podravskih likovnih umjetnika naive Zlatka Štrfiček, Đure Jakovića, Stjepana Pongraca i Josipa Gregurića.
Neka bude vječni podsjetnik na slavu i hvalu koju zaslužuju svi koji su položili svoje živote za našu Domovinu i prerano napustili ovaj svijet.
Posebna zahvala obiteljima naših redarstvenika, obitelji Lisica i Jović bez kojih ništa ne bismo mogli, zahvala i poštovanje za bol koju godinama nose u sebi, čestitka za ponos i Domoljublje kojom su nastavili živjeti.
Na kraju, ponovo posebna zahvala na zajedništvu u radu, upornosti i pozitivnosti:
– obitelji naših redarstvenika, obitelji Jović i Lisica, prvim redarstvenicima koprivničke i zadarske županije, specijalcima i policajcima i njihovim obiteljima, svim dragim Miletićima, Mišinoj Ivani, Niki i svim dragim Vulićima, Vulićima iz Vulić doca, kapelanu Ozrenu, munjama i omegama Bori i Ambri, poskocima Petru, Ivici i Leonardu, slavoncu Faletaru, županima Darku i Tomislavu sa suradnicima, načelnicima Antonu, Marijanu i Šimi sa suradnicima, generalima Draženu i Slavku, voditeljici Tanji, likovnim umjetnicima Zlatku, Stjepanu, Đuri, Josipu i predragom Zvonku, kulturnjacima Kristini, Mariju i Vesni, povjesničaru Hrvoju….. svima od srca zahvaljujemo neka vam je sretan Uskrs čijem se dolasku svi zajedno radujemo.
Jadranko Benjak says:
“Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati” (S. S. Kranjčević). Josip i Franko, kao i svi ostali hrvatski branitelji koji su dali svoje živote za ideal i san slobodne domovine Hrvatske, premda su tjelesno mrtvi, kao što vidimo i dalje žive. To je paradoks Uskrsa. S druge strane mnogo je onih koji žive ali su mrtvi. Mrtvi spram ideala, poštenja, istinskog domoljublja, vjere u uskrsnuće. Pravo je pitanje za nas, kakvi smo mi? Nosi li nas barem malo žar kakav je gorio u srcima naših poginulih junaka? Simbiliku Krvavoga Uskrsa kao i smrti svih naših hrvatskih branitelja mogli bismo staviti u rečenicu: “Premda nas to košta života, uskrsnut ćemo” (Pedro Casaldáliga).
Pero Faletar says:
Ovo je predivno i duboko promišljanje koje pogađa samu srž ljudskog postojanja i domoljublja. Citati Kranjčevića i Casaldálige savršeno uokviruju tu vječnu borbu između tjelesne prolaznosti i neprolaznosti duha.
Doista, paradoks Uskrsa najvidljiviji je upravo u žrtvi branitelja poput Josipa i Franka. Oni su svojom krvlju ispisali definiciju ideala, dokazujući da smrt nema zadnju riječ nad onima koji žive za nešto veće od sebe. Njihov žar nije bio tek trenutni zanos, već duboka ukorijenjenost u vjeri i ljubavi prema Domovini.
Pitanje koje postavljate – “kakvi smo mi danas?” – poziv je na buđenje svakome od nas. Lako je biti “živ” po biološkim mjerilima, ali istinski živjeti znači čuvati to unutarnje svjetlo poštenja i ideala koje su nam oni ostavili u nasljeđe. Biti “mrtav za ideale” najveća je tragedija modernog čovjeka, a povratak tim korijenima jedini je put ka kolektivnom i osobnom uskrsnuću.
Hvala vam na ovim snažnim riječima koje podsjećaju da istinska sloboda uvijek ima cijenu, ali i obećanje vječnosti.