Završni osvrt na 35. godišnjicu pogibije naših redarstvenika i projekt izrade pisanice „Krvavi Uskrs“

Ovim tekstom želim, da kao nositelji projekta, u zajedništvu sa svojim partnerima i prijateljima na emotivan način opisati izradu i isticanje pisanice „Krvavi Uskrs“ kao trajnog spomenika hrvatskim braniteljima Josipu Joviću i Franku Lisici, koji su izgubili živote na početku Domovinskog rata.

Projekt simbolizira ljubav, vjeru i sjećanje na njihovu žrtvu, okupljajući brojne obitelji, udruge i institucije iz zadarskog i koprivničkog kraja. Pisanica će biti izložena u Bibinjama od 2026. godine kao trajni podsjetnik na hrabrost redarstvenika i važnost očuvanja slobode.

Ovim osvrtom želim odgovoriti i na pitanje doista iznimno mnogih: koji je motiv i tko se sitia izraditi pisanicu „Krvavi Uskrs“?

Ne želim ostati dužan i na kraju želim odgovoriti svima na najčešće mi postavljeno pitanje. Oni koji su mi to pitanje postavili, a zatim u projektu nesebično sudjelovali, vjerojatno su i sami postali svjesni odgovora: tko se ne bi sitia u ljubavi, radosti i vjeri koju su nam nesebično pružale upravo obitelji naših prvih poginulih branitelja; u zajedništvu istinskih branitelja i, prije svega, prijatelja koji se međusobno uvažavaju i obiteljski štuju i danas, kao i u danima kada nam je bilo najteže, kada smo ostajali bez naših najhrabrijih kolega. Svi ostali su za nas plitki potok i osim ove rečenice ne posvećujem im ni zarez.

Kada suhoparno samo pobrojim sudionike i zajedništva:

• moji stankovački Miletići, zadarski i posedarski Vulići;
• Prvi hrvatski redarstvenici Zadra, Koprivnice, Bjelovara, Virovitice i Vinkovaca, umirovljenici MUP-a Koprivnice, nogometaši Romantičari;
• specijalci Poskoci, Bani, Omege, sudionici akcije Polača, Termiti, Tenkisti;
• rukovoditelji i policajci PU zadarske i PU koprivničko-križevačke, službenici Ministarstva hrvatskih branitelja;
• članovi katoličke zajednice u Bibinju i Koprivnici, službenici Policijske kapelanije „Sveti Marko Križevčanin”;
• predstavnici i službenici Koprivničko-križevačke županije i njezine Turističke zajednice, Bjelovarsko-bilogorske županije, Općine Bibinje, Općine Polača, Općine Gola, Općine Hlebine;
• članovi umjetničkih organizacija iz Molvi i Hlebina, povjesničarima i etnolozima Koprivnice…;
• uglavnom u zajedništvu više od 30 međusobno isprepletenih obitelji, organizacija, udruga i institucija, a više od 70 ljudi dobre volje i volontera.

Podsjetit ću kako smo umjetnicima oblikovali prijedlog i osnovni umjetnički zadatak oslikavanja pisanice s temom „Krvavi Uskrs“ i prvih žrtava Domovinskog rata, a vas molim da ocijenite sami uspješnost projekta:

„Dragi umjetnici, pred vama je nesvakidašnji, vrijedan i svečan zadatak: oslikati pisanicu s temom Domovinskog rata i uskrsnih žrtava povodom 35. godišnjice stradanja naših prvih redarstvenika. Ova pisanica zasigurno će predstavljati središnju počast hrabroj žrtvi koju je u tom trenutku podnijela mladost naše domovine, ali i svima onima koji su život položili za našu slobodu. O važnosti ovog vašeg zadatka svakako govori i činjenica da ova pisanica nije zamišljena kao prolazno djelo, već kao dugotrajni podsjetnik na temelje na kojima je nastala naša domovina, a koji će svakodnevno podsjećati sve stanovnike i prolaznike da nikad nije previše pijeteta i zahvalnosti koje možemo svi skupa izraziti našim braniteljima.

I tu nastupate vi: da prenesete svojim kistom, umijećem i talentom priču o našim hrabrim braniteljima, koji su u zalogu svoje mladosti među prvima stradali od neprijatelja. Da prenesete veličinu i važnost njihove žrtve i još veći zalog koji su nam time dali, a taj je: da ih čuvamo od zaborava.

A njihova priča ide ovako.

Josip Jović ostat će u povijesti zapisan kao prva žrtva Domovinskog rata. Mladi redarstvenik iz Aržana stradao je od metka iz zasjede na Plitvicama, na Krvavi Uskrs 1991. godine. Simboličan epitet uz najveći kršćanski blagdan ocrtava strahotu ove pogibije, šok i tugu, ali ujedno daje nadu da njegova smrt nije konačna. I da naprasni prekid njegove mladosti nije uzaludan. Ono što nam može dati barem malo utjehe svakako je osjećaj kao da nikad nije ni otišao od nas. Jer Josip Jović od tada živi kao simbol svakog Uskrsa u srcima svojih suboraca, koji su ipak dočekali samostalnu Hrvatsku. Jer kada u zanosu slobode krenete u obranu svoje domovine pa prvo što doživite bude smrt mladog, plemenitog i hrabrog suborca, obično biste rekli da se tako ruši zanos i elan. No, Josip je bio i ostao motivacija svima da nikad ne prestajemo s borbom za poštenje, ljubav i u konačnici za svoju zemlju. I to je njegova najveća ostavština.

Danas s ponosom znamo da je isti osjećaj kolao venama redarstvenika Franka Lisice iz Bibinja, o čemu je u svom Dnevniku zapisao:

• 18. 3. 91′. „SOBICA MALA OKO MENE I U MENI. ŠIRINA I DUŽINA NJENIH KRKIH ZIDOVA JE ONAKVA KAKVA MORA BITI. NI SVA BLAGA, NI RASKOŠ DVORSKIH PALAČA, NI ONE ODAJE RASKALAŠENIH, RAZVODNJENIH I MASKIRANIH LJUDI NE ULIJEVAJU SREĆU KAO ONA. MIR I TIŠINA I SVJETLOST ŠTO SVAKODNEVNO ULAZI I PRODIRE U NJU DIO SU MENE, DIO MOJEG ŽIVOTA I MOJIH USPOMENA.“
• 17. 4. 91′. „STIGAO JE USKRS. NAJVEĆI BLAGDAN ZA NAS KOJI VJERUJEMO U ONOGA KOJI JE POSLIJE MUKE I KRIŽA DOŠAO I USKRSNUO OD MRTVIH. NIKADA SE ČOVJEK NE OSJEĆA TOLIKO SRETAN NEGO TOG I TIH DANA. I VJERNIK I NEVJERNIK OSJEĆA DA SE NEŠTO ČUDNO DOGAĐA U NJEMU I OKO NJEGA. NEKAKVA NEVIDLJIVA SILA GURA GA NAPRIJED I SMIRUJE MU DUŠU, TJERA GA NA LJUBAV I OPRAŠTANJE, I BAŠ TOG LIJEPOG SUNČANOG USKRSNOG JUTRA KRV I SUZE TEKLE SU MOJOM DOMOVINOM. KRVAVE RUKE CESTOVNIH BANDITA KOJI NE POZNAJU I NE ŽELE DA ZNAJU ZA ONOGA KOJI PADOŠE ZA NJIH, BEZOBZIRNO I KRAJNJE PODMUKLO I KUKAVIČKI OTVORIŠE VATRU NA LJUDE KOJI ODLAZE DA IZVRŠE SVOJ POSAO I DA ZAŠTITE LJUDE.
• SKRIVENI IZA GLOMAZNIH DRVETA LIČKIH ŠUMA I PORED SVIH UPOZORENJA UBIŠE JEDNOG NAŠEG BRATA, NA USKRS, NA DAN KOJI ĆE SVIMA NAMA OSTATI DUBOKO UREZAN U SJEĆANJE, NA SMRT MLADIĆA ČIJA VJERA U DOM I KRST ZLATNI NIJE ZNALA GRANICE.
• PAO JE JOSIP NA HLADAN I ZALEĐEN SNIJEG, A KRVAVE RANE OSTAŠE KAO ZNAK I PUT SVIMA NAMA KOJI SMO TU I KOJI ĆEMO KAO I ON STATI PRED TE ODMETNIKE I BRANITI – KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU. –“

Sudbina je htjela da taj dnevnički zapis bude posljednji koji je napisao, a Krvavi Uskrs zadnji koji je slavio. Franko je poginuo na isti način, od četničkog metka iz zasjede na brdu Štrkovača kod Polače 2. svibnja 1991.

Frankova, jednako nepravedna pogibija još nas je jednom podsjetila koliko toga rat odnosi. Koliko godina su ti dečki mogli proživjeti. Koliko su sretnih trenutaka mogli doživjeti. Koliko su svijeta mogli vidjeti. Koliko su mogli još voljeti. Ali, na kraju, sve im je to oduzeto. I njihovi suborci to su gledali s prve crte. Ali, nisu uzmaknuli sa strahom. Dapače. Ovakvi podmukli činovi neprijatelja njihovo su zajedništvo samo još više učvrstili i dodali još snažniju volju i želju da na krvi svojih suboraca stvore ono najvrjednije: dom. Josip i Franko, što je najtužnije od svega, nikad nisu doživjeli ono za što su se borili. I njihovim obiteljima, kolegama i suborcima možda to i jest najteže od svega.

I da podsjetimo na najljepše riječi iz Evanđelja koje je rekao Isus Krist, a kojima su se, vjerujemo, vodili hrabri mladići poput Josipa i Franka: ˝Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje˝ (Iv 15, 13). I zato im želimo vratiti tu ljubav, i to na način da osiguramo trajno sjećanje na naše poginule redarstvenike, a „Pisanica“ predstavlja upravo način na koji to možemo ostvariti. Istovremeno je simbol vjere, uskrsnuća i vječnog života, ali i umjetničko djelo oslikano rukama kroz talente koje Bog nesebično dijeli. Neka bude vječni podsjetnik na slavu i hvalu koju zaslužuju svi koji su položili svoje živote za našu domovinu i prerano napustili ovaj svijet.

Ovim prijedlogom i umjetničkim zadatkom želimo da naši likovni umjetnici povežu simbole Uskrsa s poginulim redarstvenicima, njihovim portretima, njihovom žrtvom za domovinu i vjeru. Pisanica će biti izložena u Bibinjama, u dvorištu ispred mjesne crkve od Uskrsa 2026. godine, kao poklon Prvih hrvatskih redarstvenika i Koprivničko-križevačke županije Općini Bibinje i katoličkoj zajednici u tom mjestu. Pisanicu će vjernici i prolaznici moći vidjeti sa svih strana jer će se izložiti s info-tablom u središnjem dijelu dvorišta crkve, oko kojeg postoji uređena staza.” (Umjetnički zadatak su priredili: članovi Odbora za izradu pisanice “Krvavi Uskrs”)

I na kraju, nekako se ne spominje na komemoracijama, ali u meni je nevjerojatno dubok dojam poniznosti i Frankove veličine ostavio dio posljednjeg teksta koji je onako lijepim i čitkim rukopisom napisao:

„I dok je njegovo nepomično tijelo vapilo za osvetom i njegove smrznute i nepomične ruke tražile oružje, a posljednje riječi izgovarale ime svoje majke…“

Je li moguće, Franko, da si tako mlad spoznao koje su posljednje riječi umirućih? Da si znao da ćemo se svi mi, kao i ti, kao i Josip, onoga dana kada ćemo napuštati ovaj materijalni svijet, sjetiti upravo tog trenutka kad smo napustili sigurnost majčine utrobe i udahnuli prvi ovozemaljski zrak? Kako si znao za taj sirovi ljudski vapaj i emocionalni povratak iskonu u trenutku smrti?

Zorno se sjećam riječi Josipove majke koje je izgovorila na neko priglupo novinarsko pitanje „kako se osjeća“, postavljeno samo nekoliko sati nakon Josipove pogibije: „Molite za sve majke koje će ostati bez sinova svojih; za mene je kasno, ja sam samo prva“.

Josipova majka Marija tim je riječima najavila krvavi rasplet u Domovinskom ratu i nesvjesno zazvala Frankovu majku, Mariju. Te dvije obitelji nama redarstvenicima su poseban ponos i vjera; tragedija ih je spojila i danas su one zajedno u ponosu i sjećanju.

Tutina ulica gori, mladež poštuje i moli.